Pseća igra i sve što trebate znati o njoj

Nije realno za očekivati da će naši psi uvijek biti raspoloženi za igru, kao niti to da će im svaki pas biti dobar partner u igri.

Kako se igraju psi?
Pseća nam igra vrlo često stvara nedoumice: nismo sigurni je li naš pas grub prema drugim psima, je li međusobno režanje sastavni dio njihove igre, trebamo li dopuštati da nekolicina pasa lovi jednoga, najčešće onoga najmanjega, te kada se trebamo, ali i trebamo li se uopće uključiti i intervenirati.

Općenito govoreći, igru ne možemo dijeliti na onu dobru ili lošu, odnosno pravilnu ili nepravilnu. Interakcija između dvije i (ili) više jedinki, ili jest ili nije igra. Stoga, što je važno tijekom igre i kako možemo znat igraju li se naši psi?
Prije svega, važno je da svaki pas tijekom igre ima slobodu izbora. To znači da treba imati mogućnost početi igru onda kada on to želi, kao i izaći iz igre (otići) kada se više ne osjeća ugodno ili se jednostavno ne želi više igrati.

Također jedan od osnovnih elemenata igre je i izmjenjivanje uloga. Primjerice, onaj koji lovi drugoga trebao bi biti i lovljen. Tijekom igre je važna i samokontrola − iako psi tijekom igre grizu i zubima hvataju jedan drugoga, ti bi ugrizi trebali biti kontrolirane jačine. Kada se i dogodi da neki od sudionika presnažno ugrize drugoga, trebao bi prestati s takvim ponašanje čim mu partner u igri da do znanja da ga to boli, primjerice cviležom.

Igra je aktivnost koju zapažamo i u životinjskom svijetu. Mladunčad sisavaca, ali i mladunčad nekih ptica rado se igraju, i to nastavljaju činiti i u odrasloj dobi. I kod ljudi i kod životinja igra je motivirana, zadovoljstvom, znatiželjom i ugodnom. U prilog tome ide i spoznaja neuroznanstvenika Jaaka Pankseppa, o tome da kod štakora dolazi do pojačanog izlučivanja dopamina u trenucima kada očekuju igranje.

Igra ima i nekoliko značajnih funkcija u razvoju jedinke, kao što su razvijanje vještina i stjecanje znanja, učenje pravila društvenog ponašanja, istraživanje, isprobavanje ali i fizičko jačanje.

Neki etolozi (znanstvenici koji se bave ponašanjem životinja), smatraju da igra, odnosno prisutnost igre može služiti kao pokazatelj dobrobiti životinje. Razlog je taj što će igra biti prisutna onda kada su osnovne biološke potrebe zadovoljene, poput hrane i skrovišta, odnosno onda kada je životinja lišena neugodnih emocionalnih iskustava kao što su strah, tjeskoba, bol…

Elementi pseće igre
Sastavni dio pseće igre je i samohendikepiranje, odnosno usklađivanje intenziteta aktivnosti s partnerovim, ili dovođenje sebe u ranjiviju poziciju u odnosu na partnera u igri, primjerice okretanjem na leđa. Samohendikepiranje može biti posebno izraženo ako postoji razlika u dobi, snazi i veličini između partnera u igri. Vrlo lako ćemo ga uočiti u igri odraslih pasa s štencima, kada stariji pas legne na leđa, dopuštajući štenetu da ga obgrli šapa i grize za vrat.

Životinjska, pa i pseća igra sadrži obrasce ponašanja koji su vrlo slični borbi, hvatanju piljena, parenju… Međutim, ono po čemu psi znaju da se radi o igri a ne o ozbiljnoj situaciji jest razmjenjivanje gesti kojima jedan drugome najavljuju igru. Naklon (engl.play – bow), koji često zovemo i poziv na igru jedna je od takvih gesti, no tijekom igre često su prisutne i druge, primjerice lizanje usnice partneru, međusobno dodirivanje, opušten izraz lica i blago otvorena usta, opušteno cijelo tijelo, te povremen lavež visokog tonaliteta.

Mark Bekoff, profesor ekologije i evolucijske biologije dugi se niz godina bavi promatranjem i istraživanjem životinjske igre. Tijekom igranja psi i druge životinje stvaraju privrženost, ali i uče pravila društvenog ponašanja: koliko jako mogu ugristi, koliko mogu biti grubi u interakciji, ali i kako riješiti konflikt prije nego preraste u ozbiljni sukob. Iako često nailazimo na tvrdnju da životinje, a time i psi nemaju moral, zbog toga na koji način igra utječe na društveni razvoj životinje, Bekoff vjeruje u suprotno, dakle da evolucijsko porijeklo morala trebamo tražiti upravo u životinjskoj igri.

Postoji li „bullying“ u psećem svijetu?
Iako je sasvim jasno da su psi izrazito društvene životinje, ne treba očekivati da sve jedinke imaju jednako dobro razvijene društvene, odnosno komunikacijske vještine. Neki psi imaju poteškoća u razumijevanju drugih pasa, što se manifestira tijekom interakcije. Najčešće takvi psi nisu u mogućnosti slijediti pravila igra, ne pokazuju sposobnost usklađivanja svojeg ponašanja s partnerovim, i ne obaziru se na partnerove signale. Takvo ponašanje, makar i jednog psa, može lako dovesti do sukoba unutar grupe (po principu „neka se sami dogovore“). Zbog toga je važno intervenirati odmah čim primijetimo izostanak elemenata koji upućuju na igru. Intervencija treba biti usmjerena na psa koji pokazuje nasrtljivo ponašanje, izdvajanjem psa i odlaženjem iz grupe, bez grubosti, fizičkog kažnjavanja („korigiranja“) ili vikanja na psa. Ovakvom intervencijom psu šaljemo poruku da je posljedica njegovog nasrtljivog ponašanja gubitak psećeg društva. U slučaju da ovakva intervencija kroz neko vrijeme ne daje rezultat, poželjno je obratiti se stručnjaku za ponašanje pasa, koji vam može pružiti podršku tijekom rada na razvijanju komunikacijskih vještina kod vašeg psa.

Pseći parkovi – da ili ne?
Unatrag nekoliko godina sve je više ograđenih javnih prostora namijenjenih psima i njihovim vlasnicima. Pseći parkovi u urbanim sredinama, pružaju nam priliku da svoje pse puštamo slobodne, bez bojazni od stradavanja u prometu i drugim nezgodama. Unatoč tome, vlasnici imaju različita iskustva s boravkom u psećem parkovima. Dok je jednima odlazak sa psom u pseći parki dio svakodnevnice, drugi ih izbjegavaju. Iako ponekad i stručnjaci za ponašanje pasa savjetuju vlasnicima da ne odlaze u pseće parkove, valja uzeti u obzir da se više radi o iskazivanju osobne sklonosti nego o mišljenju temeljenom na stručnim spoznajama.
Stoga, što se zapravo događa u psećim parkovima i koji su rizici od nastanka sukoba među psima? Na to pitanje pokušali su odgovoriti znanstvenici s Odsjeka za psihologiju Sveučilišta u Arizoni. Promatrajući ponašanje pasa u dva parka za pse, došli su do zaključka da u 18% slučajeva pseća igra preraste u sukob. Vjerojatnost za to je veća, ako je u igru uključeno više pasa. Osim toga, na vjerojatnost pojave sukoba utjecati će i veličina parka – u većim parkovima manja je vjerojatnost da će doći do sukoba. Također, pokušali su saznati postoje li ponašanja koja mogu nagovijestiti da će doći do sukoba. Rezultati promatranja pokazali su da je vjerojatnost pojave agresivnog ponašanja veća ako pas drži rep podvijen (58,3 %), dok je kod podignutog repa vjerojatnost manja (2,7 %). Valja spomenuti da uz podvijen rep vrlo često psi izbjegavaju druženje s ostalim psima, što je posljedica ranijeg neugodnog iskustva. Razlog takvom iskustvu vrlo su često oni psi koji imaju slabije razvijene komunikacijske vještine i nisu u stanju prepoznati nelagodu kod drugog psa.

I na posljetku što možemo zaključiti? Igra je važan dio društvenog ponašanja pasa i svakako našim psima trebamo omogućiti da se igraju. Međutim, pri tome valja voditi računa žele li se igrati u određenom trenutku, ali i o potrebi za biranjem psećih partnera za igru. Nije realno za očekivati da će naši psi uvijek biti raspoloženi za igru, kao niti to da će im svaki pas biti dobar partner u igri. Naročito o tome valja voditi računa onda kada odlazimo u pseće parkove, pošto tamo možemo zateći veći broj pasa.

Da bi bili u mogućnosti bolje pratiti grupnu dinamiku, trebamo raditi na stjecanju znanja o psećoj komunikaciji i osnaživanju vlastitih promatračkih vještina, čitanjem ili sudjelovanjem na tematskim predavanjima i radionicama. Stečeno znanje i vještine pomoći će nam da bolje procjenjujemo kako se psi osjećaju tijekom druženja, kada je potrebno da interveniramo, ali i da svom psu pomognemo u razvijanju društvenih vještina do njegovog punog potencijala.

PET PRAVILA ZA SIGURNU PSEĆU IGRU U PARKOVIMA ZA PSE:

  • Poštujete slobodu izbora partnera za igru. Vaš pas ne treba prilaziti i igrati se sa svim psima u parku.
  • Bacanje loptice ostavite za vrijeme kadu parku nema nikoga, kako ne bi ste poticali vašeg psa na čuvanje loptice dok su drugi psi u blizini.
  • Dolazite li u pseći park sa štenetom,naročito ako je to prvi put, u redu je da kontakt s drugim psima prvo ostvarite preko ograde, a tek potom da uđete u park.
  • Ako je vaš pas nesiguran u kontaktu s drugim psima, birajte vrijeme kad je u parku jedan ili dva psa, i to mirnijeg ponašanja. Uvedite psa u park jedino ako on pokazuje želju da uđe.
  • Pratite dinamiku u psećoj grupi, a posebnu pažnju obratite na ponašanje vašeg psa: uzmicanje, nakostriješena dlaka, napeto tijelo, režanje samo su neki od znakovi da je vrijeme za odlazak iz parka.

ŽELITE VIŠE NAUČITI O OVOJ TEMI? 

Prijavite se za edukativne radionice (koje počinju u ožujku), a na kojima ćete imati priliku više saznati o psećoj kumunikaciji, kao i naučiti uočavati kada se psi igraju, a kada je vrijeme za prekinuti druženje. Više možete saznati ovdje.