Pseća kognicija – kako psi doživljavaju svijet kojim su okruženi

Kada govorimo o psećem ponašanju, još uvijek je spominjanje „kognicije” i kognitivnih (spoznajnih) mogućnosti pasa rijetka pojava (barem kod nas). Pokušavajući objasniti pseće ponašanje češće ćemo posegnuti za (mehaničkim) modelom podražaj-reakcija nego za mentalnim procesima koji se odvijaju u glavama naših pasa. Međutim, unatrag petnaest-dvadeset godina znanstvenici intenzivno istražuju pseće spoznajne (kognitivne) mogućnosti pokušavajući odgovoriti na pitanje kako je to biti pas. Čime se bavi pseća kognicija, što smo dosad saznali o kognitivnim sposobnostima naših pasa te zašto je važno razumjeti kako psi doživljavaju svijet kojim su okruženi?

 Od Darwina do današnjih znanstvenika

Psi kao sudionici (subjekti) u psihološkim istraživanjima nisu novost. Već Charles Darwin (1809. − 1882.) u svojem djelu Descent of Man (1871.) govori o psihičkim sličnostima između ljudi i drugih životinjskih vrsta. Pritom se vrlo često referira na pse opisujući emocije koje je vidio kod njih, ali i druge psihičke sposobnosti poput imitacije, pamćenja, sanjanja i prosuđivanja, morala te pojma o svome i sebi (Feuerbacher i Wynne, 2011.). Uključivanje pasa u psihološka istraživanja svoj vrhunac dosiže šezdesetih godina prošlog stoljeća, no razlog tomu zapravo nije bio interes tadašnjih znanstvenika za pse, odnosno pseće ponašanje i kogniciju, već za istraživanje nekih općenitijih fenomena, primjerice postojanja veze između morfoloških obilježja i ponašanja (ib.).

Charles Darwin (1809.-1882.) Museum of Natural History; Oxford University.  © Igor Gaćeša

Unatoč tomu, iz tog doba imamo neka otkrića koja su ostavila znatan doprinos našim spoznajama o ponašanju pasa (ali i nas samih). Ono široj publici najpoznatije odnosi se na rad Ivana Pavlova (1849. – 1939.), odnosno na otkriće da (prvobitno) neutralan podražaj uparivanjem s podražajem koji izaziva reakciju i sam počinje izazivati istu takvu reakciju (zbog toga primjerice počnete jače sliniti kad ugledate reklamu za omiljenu čokoladu). Iako je iz tog doba još nekoliko vrlo važnih radova, kao primjerice rad Edwarda Thorndikea (1874. – 1949.) i B. F. Skinnera (1904. – 1990.) o tome kako je ponašanje u ovisnosti o (svojoj) posljedici ili onaj J. P. Scotta (1909. – 2000.) i J. L. Fullera (1910. – 1992.) o utjecaju ranih iskustava na kasnije ponašanje, u kontekstu ovog članka valja posebno istaknuti fenomen koji je W. H. Gantt (1892. – 1980.) nazvao „efekt osobe”.

Tijekom izvođenja eksperimenata Gantt je primijetio da se psima povećava broj otkucaja srca kad osoba ulazi u prostoriju (a posebice u slučaju kad je ta osoba povezana s neugodnim iskustvom), odnosno da se njihov broj smanjuje kada ih osoba mazi (Gantt et al., 1966.). (Uzimajući u obzir ovo istraživanja, s pravom možemo postaviti pitanje zašto danas, pola stoljeća nakon objave ovih rezultata, i dalje nailazimo na savjete da ne treba maziti pse koji se boje.)

Osamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do znatnog smanjenja ovakvih istraživanja sa psima, a psi ponovni interes znanstvenika pobuđuju krajem devedesetih godina. Međutim, ovog puta psi postaju predmet istraživanja zbog sebe samih, drugim riječima, otad do danas znanstvenici pokušavaju saznati više o njihovu ponašanju i načinu kako doživljavaju svijet kojim su okruženi. Slobodno možemo reći da trenutačno živimo u „zlatnom dobu” istraživanja pseće kognicije.

Što je to (pseća) kognicija

Iako je nekoliko različitih definicija, kogniciju možemo objasniti kao mentalnu pretvorbu senzornih podražaja u informacije o okolišu te njihovu prilagodbenu (adaptivnu) primjenu (Frans De Wall, 2016.). Jednostavnije rečeno, psi iz okoliša osjetilima primaju različite podražaje, koje potom mozak obrađuje i pretvara u informaciju. Tako stvorena informacija postaje osnova za formiranje ponašanja, koje pak omogućuje prilagodbu u određenoj situaciji.

Socijalna kognicija-primanje, obrađivanje i primjenjivanje informacija o svom društvenom okruženju. © Igor Gaćeša

Za razliku od biheviorista, koji se bave isključivo ponašanjem koje je moguće opažati (mjeriti), kognitivisti se bave unutarnjim (mentalnim) procesima, koji se primjerice odnose na pamćenje, planiranje, rješavanje problema, donošenje odluka…

U kontekstu ponašanja pasa posebice je zanimljiva socijalna kognicija, koja istražuje kako psi doživljavaju druge i što znaju o drugima (psima, ali i ljudima). Neke su od tema kojima se bavi socijalna kognicija: percipiranje emocija drugih, razvoj društvenih odnosa s istovrsnicima, ali i s ljudima, stjecanje novih vještina promatranjem i imitiranjem drugih, kao i mnogi drugi aspekti vezani uz komunikaciju s istovrsnicima i pripadnicima drugih vrsta, najčešće ljudima (Horowitz, 2014.).

Što znamo o kognitivnim sposobnostima pasa?

Od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća pa do današnjih dana istraživanje pseće kognicije, odnosno kognitivnih sposobnosti pasa, postalo je okupacija mnogih znanstvenika okupljenih u istraživačke skupine širom svijeta. Dosad je objavljen znatan broj radova koji su usko vezani i uz neka od pitanja spomenuta u ovom tekstu i nemoguće ih je sve nabrojiti, no valjalo bi spomenuti rezultate nekih od najzanimljivijih.

U početku je interes znanstvenika bio usmjeren na to što psima znači naša pažnja, odnosno znači li im uopće. Provedeno je više istraživanja, čiji rezultati pokazuju da su psi „osjetljivi” na našu pažnju, ali i da će uskladiti svoje ponašanje ovisno o tome jesmo li mi usredotočeni na njih ili nismo.

Također se pokazalo i da izravan pogled („zurenje”), koji se vrlo često smatra agresivnim ponašanjem, nije jednoznačan, već da ima različito značenje, ovisno o situaciji. Primjerice, psi gledanjem u nas mogu tražiti pomoć u rješavanju nekog problema ili oslonac u situacijama u kojima se osjećaju nesigurno.

Iznimno je zanimljivo da rezultati nekih od istraživanja navode na zaključak da psi imaju kapacitet za razumijevanje tuđe percepcije, odnosno da znaju što mi vidimo iz svoje perspektive (primjerice neki predmet) te da toj spoznaji mogu prilagoditi svoje ponašanje. Ovo bi značilo da psi imaju (barem na osnovnoj razini) „teoriju uma” − višu kognitivnu funkciju koja uključuje znanje o tome što netko drugi zna ili misli.

U popularnoj literaturi o psima vrlo često nailazimo na tvrdnje da psi nas ljude doživljavaju kao članove „svojeg čopora”, pa im se stoga kroz niz postupaka (za pse najčešće neugodnih) trebamo nametnuti kao „vođe”. Ne ulazeći ovdje u one razloge zbog kojih je ovakav model društvene organizacije pasa „problematičan” iz konteksta bihevioralne ekologije (koja se bavi ulogom ponašanja u prilagodbi na okoliš), valja se osvrnuti na komparativna psihološka istraživanja koja proučavaju odnos između čovjeka i psa. Ukratko, rezultati tih istraživanja, na temelju ponašajnih kriterija, pokazuju da je odnos između psa i njegova vlasnika vrlo sličan odnosu između majke i djeteta, odnosno da psi iskazuju privrženost prema vlasnicima na vrlo sličan način kao i dijete prema svojoj majci. Drugim riječima, mi svojim psima predstavljamo sigurnu baza (utočište), stoga nije čudno zapažanje o tome da psi u stresnim situacijama traže zaštitu od točno određenog člana obitelji − onoga prema kojem osjećaju najveću privrženost.

Psi kao vrsta imaju dobre predispozicije za mogućnost socijalnog učenja: društvene su životinje, majčinska im je skrb postojana, a i znatiželjni su i zaigrani. Stoga mađarski znanstvenici već nekoliko godina istražuju mogućnost da pse podučavamo imitiranjem: pokažemo im ponašanje koje želimo, a potom oni ponove ono što su vidjeli. Dosadašnji rezultati ne samo da pokazuju da psi imaju sposobnost učenja imitiranjem ljudi, već i da je takav način učenja efikasniji od „tradicionalnoga” (uvjetovanjem).

Kao što na ovih nekoliko primjera vidimo, saznanja o psećoj kogniciji imaju široku praktičnu primjenu. Spoznaje o tome kako psi doživljavaju druge i svijet kojim su okruženi pomažu nam bolje ih razumjeti, uspješnije ih odgajati i podučavati „posebnim” zadacima, ali i rješavati nastale probleme u ponašanju pasa kućnih ljubimaca.

Trening socijalnog učenja na odsjeku za etologiju, pri Eötvös Loránd University. © Igor Gaćeša

Osim toga, mogućnost da „pogledamo” što se događa u glavama naših pasa, na mentalnoj razini, omogućuje nam bolju skrb o njihovoj dobrobiti i kvaliteti života. Na primjer, prema sadašnjim saznanjima znamo da psi nemaju kognitivni kapacitet za razmišljanje o boli, osim onda kad je bol prisutna (ili neki drugi podražaj koji povezuju s boli). Međutim, to može značiti da u trenucima kad osjećaju bol, imaju svu pažnju usmjerenu na to, odnosno nisu u stanju bolne trenutke olakšati si razmišljanjem o tome da će bol prestati ili razmišljanjem o nekim drugim stvarima (Duncan, I. J., Petherick, J. C., 1991.). Ovakve nas spoznaje potiču da vrlo ozbiljno razmislimo o tome kako psi (i druge životinje) mogu patiti, bez obzira na to radi li se o fizičkim ili mentalnim razlozima (kao što je primjerice smrt člana obitelji).

ŽELITE NAUČITI VIŠE O OVOJ TEMI?

Ime i prezime

E-mail adresa