#5 ZABLUDA O UDOMLJENIM PSIMA

#1 Ljubav je dovoljna.
Kada udomljujemo psa često ćemo čuti izjavu kako razloga za brigu nemamo, jer njima je potrebna samo ljubav – sve ostalo dođe samo po sebi. Iako postoje slučajevi kada je psu dovoljno samo pružiti dom i obitelj, nerijetko je ipak potrebno nešto više; planiranje, organizacija, i stručna podrška.
Prvi cilj kada pas dođe u naš dom, trebao bi biti pružiti mu osjećaj sigurnosti. No, ponekad naša percepcija sigurnosti je različita od one pseće, stoga naučiti što za našeg psa predstavlja sigurnost i kako to primijeniti u svakodnevnim situacijama, dobar je korak prema ugodnom zajedničkom suživotu.

#2 Sigurno su zlostavljani.
Udomljeni psi nakon dolaska u naš dob, mogu pokazivati nesigurnost, oprez pa čak i strah u različitim situacijama, primjerice prema ukućanima, drugim psima, raznim zvukovima, i općenito prema njima nepoznatim situacijama. Ako se takvo ponašanje nastavi kroz tjedan ili dva, često se izvodi zaključak da se sigurno radi o fizički zlostavljanom psu, što nažalost može biti istina, no u dosta slučajeva i nije.
Zbog čega se onda udomljeni psi tako ponašaju? Na razvoj straha i tjeskobe utječe nekoliko faktora, a jedan od njih su i iskustva koja je štene imalo u najranijim tjednima života, između trećeg i dvanaestog. Izostanak različitih iskustava u obliku senzornih podražaja kojima bi se stimulirala sva osjetila dovode do toga da je pas oprezniji u novim situacijama, sklon tjeskobi, teže stupa u društvene kontakte, a njegov organizam burnije reagira u stresnim situacijama, ali potrebno mu je i duže vremena da se vrati u opušteno stanje homeostazu.
Stoga, možemo zaključiti da pojava straha i tjeskobe kod psa nije nužno znak fizičkog zlostavljanja, već postoje i drugi faktori, a jedan od njih je i život u uvjetima nedostatcima za pravilan mentalni i društveni razvoj.

#3 Potrebno je samo vrijeme za prilagodbu.
Nakon što udomimo psa, imati realna očekivanja i dati psu dovoljno vremena za prilagodbu, nužni su koraci prema ugodnom zajedničkom suživotu. Međutim jednako je važno, što je moguće bolje isplanirati aktivnosti sa psom za vrijeme prilagodbe, jer upravo iskustva koja pas stječe, utjecat će na to kako će se prilagoditi, odnosno koja ponašanja će razviti.
Ne zaboravite da tijekom prilagodbe pas može razviti i ona ponašanja koja nije ranije pokazivao, ali za nas su neželjena. Primjerice, pas koji je u skloništu imao mogućnosti sakriti se od nečeg njemu neugodnog npr. dolaska ljudi, kada dođe u naš dom, vjerojatno više nema takvu mogućnost. U tom slučaju, razvijaju se drugi obrasci ponašanja kojim se pas nastoji osloboditi od nelagode, a u ovom slučaju to može biti i agresivno ponašanje.
Stoga, iako je vrijeme važan čimbenik u prilagodbi psa, ključno je na koji način će ono biti isplanirano da zadovolji fizičke ali i emocionalne potrebe psa i omogući mu da se prilagodi na nama prihvatljiv način.

#4 Svi problemi u ponašanju mogu nestati.
Zaista je zanimljivo što lakše prihvaćamo da neke fizičke bolesti naših pasa nije moguće izliječiti, međutim kada pričamo o ponašanju i mentalnom zdravlju pasa, tada jako teško prihvaćamo činjenicu da sve probleme u ponašanju ne možemo u potpunosti eliminirati. Kao što je već ranije rečeno, rana iskustva imaju značajan utjecaj na razvoj osobnosti psa, pa time i na njegovo ponašanje u budućnosti. Također, poznato je i da traumatična iskustva ostavljaju posljedice, pa čak i u obliku promjena na mozgu.
Da li to znači da se ne trebamo niti pokušati truditi raditi na promjeni ponašanja našeg udomljenog psa? Naravno da ne! Problematična ponašanja često su odraz emocionalnog stanja u kojem se pas nalazi, a danas raspolažemo ne-nasilnim ali efikasnim postupcima kojima možemo utjecati na promjenu emocionalnog stanja psa ili bar ublažavanje. Naravno, treba uzeti u obzir da je svaki pas, sa svojim ranijim iskustvima, priča za sebe, ali uz adekvatnu stručna podršku, moguće je postaviti realne ciljeve i osmisliti korake koje je potrebno slijediti da bi maksimalno moguće pomogli svojem psu.

#5 Starije pse ne može se više odgojiti.
Kada razmišljamo o udomljavanju odraslog ili starijeg psa, često postoji bojazan da je pse te dobi nemoguće odgajati, odnosno da nisu u mogućnosti učiti nova ponašanja. Međutim to nije točno. Učenje je cjeloživotni proces i praktički psi starije dobi mogu *i trebaju* učiti.
Ako u naš dom dolazi odrastao ili stariji pas, velika je vjerojatnost da već ima neke usvojene navike, koje ćemo željeti mijenjati, odnosno raditi na usvajanju novih. Ponekad to znači i usvajanje higijenskih navika, pristojnom dočekivanju gostiju-bez skakanja, hodanju na opuštenoj uzici, dolaženju na poziv i dr. Međutim, uz dovoljno dobar plan koji uključuje prevenciju nepoželjnih navika, a umjesto toga poticanje onih poželjnih, i odrasli psi mogu naučiti kako se ponašati u svakodnevnim situacijama. Osim toga, učenje je i dobar način mentalne stimulacije, a svakako je poželjno psa održavati mentalno aktivnim, pa čak i u starijoj dobi.

Želite više naučiti o tome kako pomoći svom udomljenom psu?
Prijavite se za ONLINE predavanje (do 30.10)"Udomili smo psa,što i kako dalje?"